DRAGANA JE UPORNA MAJKA MALOG BORCA: Sina sam naučila da se nikada ne preda

"Sve što jesam i verujem da mogu biti, dugujem svojoj majci", reči su bivšeg američkog predsednika Abrahama Linkolna. Neverovatna istina u samo jednoj rečenici. Majke nas donose na svet, brinu o nama, vole nas, grde, hvale, čuvaju u dobru i zlu, ali i u bolesti.

 

Dragana Nikolić (42), majka je dvojice maloletnika. Mlađi Nemanja je vragolast devetogodišnji dečak, “mangupčić” u svom odeljenju, bistar, poslušan i neverovatno vezan za svoje roditelje i starijeg brata Đorđa.

Dvanaestogodišnji Đole, kako ga mama zove, sasvim je običan dečačić u pubertetu – visok, krupan, sa naočarima koje mu neobavezno stoje na nosu. Međutim, život ga je učinio pomalo neobičnim.

Đorđe je rođen kao sasvim normalna beba sa ocenom “devet” i do druge godine se razvijao kao i svako drugo dete. Bio je buckast, krupan, pričao je, hodao kao i većina u tom uzrastu. Međutim, u njegovoj četvrtoj godini, kada sam ponovo ostala u drugom stanju, jednostavno je počeo da bojkotuje sve – prestao je da govori i da radi stvari koje je radio do tada. Odlutao je u neki svoj svet – počinje priču majka Dragana, koja nam još na početku napominje da joj je veoma teško da govori o ovim stvarima kroz koje je prošla jer su za svakog roditelja, pa i za nju, veoma strašne.

Život ponekad ume da nas prevari, da nametne svoja pravila igre i da nam podeli karte sa kojima jednostavno ne možemo ništa da uradimo. Upravo to se dogodilo porodici Nikolić i malenom Đorđu.

 

Ilustracija: sxc.hu/redvisualg

– Sa pet godina znao je samo 100 reči. Totalno je odlutao i više nije znao da li je napolju ili unutra, u pojedinim momentima nismo znali da li je prisutan. Verujte, to su bile veoma teške situacije za nas. Kada je krenuo u vrtić sa svojim vršnjacima, tek tada su do izražaja dolazili njegovi tikovi i neuklapanje u sredinu. Na prvom razgovoru sa psihologom nije sarađivao uopšte, nimalo. Drugi put je nekako pristao, ali test je bio veoma loš – bio je dete koje živi u svom svetu. Njegova dijagnoza bila je disharmoničan razvoj govora i mozga i razvojna disfazija – nastavlja majka da govori o svom sinu, iako tih momenata ne voli da se priseća.

Odbolovala i krenula dalje

 

“Biti majka znači učiti o snagama koje niste znali da imate i doživeti strahove za koje niste znali da postoje”, napisala je jednom Amerikanka, domaćica iz Misurija Linda Vuten.

Znala sam da moje dete nije bilo dobro, ali nisam ni slutila da baš toliko nije valjalo. Imala sam dobrog defektologa, logopeda na VMA, koja mi je bila velika podrška u svemu. Tadašnji psiholog nije bio nimalo učtiv, pa mi je na sasvim običan način, onako usput saopštio da mi je dete “retardirano”. Možete li da zamislite kako se jedna majka osetila u tom trenutku? Znam, teško je. Bilo mi je potrebno nekoliko dana da to odbolujem, ali sam rekla sebi: “Ja sam majka i ja moram da pomognem svom detetu”.

Tako je i bilo, počela sam učim sa svojim detetom sve od početka. Učila sam ga da postavlja tanjire, da broji tanjre koliko nas ima u kući, da stavlja kašike, viljuške…Puštala sam vodu, pa sam mu objašnjavala šta je to, šta sve može s vodom, čemu ona služi… – objašnjava 42-godišnja Dragana.

Polazak u školu

– Najviše sam se bojala tog perioda, želela sam da moje dete ide u redovnu školu. Konačno, pošao je u prvi razred i imao je veoma dobru učiteljicu kod koje sam odmah na početku otišla i objasnila da on ima problem i da ću ja dodatno raditi sa njim. Hvala joj jer je imala razumevanja za njega – priča majka.

Disfazija je poremećaj govora i jezika u kome je razumevanje govora i govorno jezička razvijenost deteta ispod njegovog mentalnog i hronološkog uzrasta.

Kako prepoznati razvojnu disfaziju kod deteta?

Prvi znaci se mogu javiti već sa pola godine starosti, ako dete ne počinje sa “brbljanjem”. Trebalo bi da može imitirati reči “mama” i “tata”.

Međutim, ako dete posle 15 meseci ili pune dve godine života ne ispoljava ista ili slična govorna obeležja kao vršnjaci trebali biste porazgovarati sa logopedom. Važno je da se stručnjaku obratite na vreme, da ne krijete niti da se sramite detetove razvojne disfazije, jer ako pomoć stigne na vreme možete sprečiti niz neugodnosti i problema, koje dete može imati u školi, piše na sajtu lifepressmagazin-a.

– Đorđe je neverovatno čitao, kao da slušate spikere na Dnevniku. Kada god bi se u odeljenju takmičili u čitanju, drugi đaci želeli su da budu upravo u njegovoj grupi jer su znali da njegov tim sigurno pobeđuje. On, takođe, piše krasnopis. Jedino što ne ume jeste da nešto lepo ispriča i reprodukuje ono što mu je u glavi – ističe ona.

Ono što majka može da učini za svoje dete, očigledno ne može niko. Svoju neverovatnu upornost, 42-godišnja Dragana prenela je i na svoju decu, a naročito na 12-godišnjaka koji ponekad odluta u samo njemu poznat svet. Opet ga je naučila osnovnim stvarima, proširila je njegov fond reči i učinila da bude kao i sva druga dece.

– Kada je krenuo u peti razred niko u školi nije imao pojma da Đole ima problem – ni pedagog ni psiholog, niko. Ja sam sve sama radila sa njim. Jedino bih izdvojila njegovu profesorku srpskog jezika koja mu neizmerno pomaže. Na primer, kada nešto ne stigne da napiše ili ako nije siguran ona mu pomogne, napiše i objasni. Ne rade to svi, verujte. Dakle, Đorđe uči kao i drugi, po redovnom programu i odličan je đak – priča majka.

Đole i mama su tim koji pobeđuje

 

 – Savladala sam sve gradivo za šesti razred, slobodno me pitajte – našalila se uporna Dragana, koja i pored posla spremačice u jednoj državnoj firmi stiže da svome detetu pruži celu sebe.

Meni je važno da on sam uči, kako bih videla koliko on može da nauči i savlada gradivo. Mnogo radim i sa njim i mimo njega. Propitujem ga, a ako nešto ne shvata ja mu onda crtam reči jer on najpre mora da ih vidi kako bi zapamtio. Moj Đole ima fotografsko pamćenje i to ga izdvaja od ostale dece. Često me njegovi vršnjaci mole da im pomognem oko zadataka ili ako su radili neki kontrolni, a ne sećaju se pitanja, obrate se njemu jer on u glavici tačno ima sve ono što je bilo na tom papiru – ponosna je majka.

Zbog manjeg fonda reči, Đorđu mama piše pismene zadatke, koje on nauči napamet.

– Caka i jeste u tome što on ima mali fond reči, a ipak nauči sastav od jedne, jedne i po strane, to fantastično reprodukuje i dobije veoma zadovoljavajuću ocenu, a tog istog dana kada je pismeni, on odgovara i biologiju i engleski… – tvrdi ona i dodaje da joj je nekoliko puta bilo neprijatno zbog toga, ali se nakon konsultacija sa njegovom profesorkom srpskog jezik uverila “da i drugi roditelji svojoj deci pišu zadatke”.

Neki ga vole, a drugi verbalno zlostavljaju

– Kada su krenuli u peti razred bilo je slučajeva verbalnog zlostavljanja, zadirkivanja i ruganja… Borili smo se nekako, pričala sam sa tom decom, pričali su i nastavnici, pa smo sve to nekako pregurali. Međutim, on ne zna šta je to zadirkivanje i ne razlikuje zezanje i ruganje. On nekoliko godina kaska za svojom generacijom u tom socijalnom smislu, ali voli da se druži sa onima koji mu “leže” – iskreno govori Dragana.

Kao i svaki roditelj, i njena želja je da joj dete nastavi školovanje, ali bojazan od Đoletove budućnosti sasvim je opravdana.

– Bojim se da ne pogrešim i ne znam šta bih dalje sa njim. Đole ne zna da kaže šta je njemu najzanimljivije. Sada je jako osetljiv jer je u pubertetu i ne bih volela da mi se povuče i iz straha vrati u onu pređašnju fazu kada nije znao ništa. Ja samo ne želim da odustanem, moja porodica prošla je pakao i nećemo se nikada predati. Nova psihološkinja na VMA, koja ga je skoro pregledala i koja se tek sad upoznala sa njegovim slučajem bila je zapanjena. Objasnila mi je da po dijagnozi koja mu je postavljena sa pet godina on ne bi trebalo ni da čita, ni da piše. Rekla mi je: “Svaka vam čast, to je mogao samo roditelj da postigne” – kaže ponosna majka.

“Moj brat je visok, krupan, a pomalo je i trapav”

Devetogodišnji Nemanja učenik je trećeg razreda. Deca iz odeljenja ga vole jer je bistar i, kako oni kažu, popularan. Njegova suprotnost u odnosu na brata je očigledna, a njihova ljubav je neizmerna.

Njih dvojica su “vezani kao creva” i veoma dobro paze jedan na drugog. Đorđe je ponekad malo trapav, ali ga Nemanja često namešta i pomažemo mu u svemu. Posvađaju se i oni, naravno, ali sve je to kratkog daha. Najvažnije mi je da znaju jedan za drugoga. Nemanja je skoro radio sastav iz srpskog jezika na temu: “Osoba kojoj se najviše divim” i pisao je o svom bratu. Izdvojila bih vam samo jednu rečenicu iz njegovog rada: “Moj brat je visok i krupan, pomalo je i trapav. Deca ga diraju, neki mu se i rugaju, ali oni ne znaju da je on uporan, dobar, osećajan, pametan i da ga ja mnogo volim” – prepričava žena kojoj jačine u svakom novom danu nikako ne manjka.

– Jednostavno se ne predajem i ne prihvatam poraz. Suprug i ja smo podstanari sa dvoje dece, ja radim na određeno i znate kako većina u Srbiji sastavlja kraj s krajem, tako i mi, ali se nikako ne predajemo. Naravno, bude i nekih momenata kada i ja skliznem, ali to je najčešće kad su dečaci u pitanju – to jedino može da me pošteno razdrma. Često se desi da potonem u podrum, pa se izvučem iz njega. Meni ništa nije teško kada vidim rezultate svoga rada, ponosna sam na sebe, na svoj brak i na decu – kaže Nikolićeva i koristi priliku da navede rečenicu koju bi trebalo da zapamte mnogi roditelji: “Ljudi koji imaju zdravu decu ne znaju koliko su srećni u životu. To je najveća sreća, za sve drugo se čovek nekako snađe”.

Đoletova budućnost je u ”zajedničkim rukama”

– Njegov život neće biti nimalo običan. Specifičan je po svemu, tako ga osećam. On je i rođen 4. decembra na Vavedenje Bogorodice. Mislim da će ga znati ljudi. Ne možete ni da zamislite koliko je on uporan. Želim obojicu da usmerim na pravi put – cilj je ove snažne žene.

                                                    Poruka roditeljima bolesne dece

Moraju da znaju da nikada ne smeju da odustanu i da ništa ne uzimaju zdravo za gotovo. Nekada su dijagnoze lekara jake i teške za prihvatanje, ali ne moraju da padaju u bedak zbog toga. Moraju da pokušaju da urade sve što je do njih, a pozitivno razmišljanje je najvažnije. Odricanja su velika, ali zna se koje stvari su prioritet. Važno je da postaviš sebi cilj i njemu težiš – zaključila je majka divnog i upornog Đoleta.